Studijski posjet Beogradu i Adaševcima

U razdoblju od 01. do 03.03.2013., organizirali smo drugo od planirana tri regionalna studijska putovanja posvećenih kulturi sjećanja, koje je održano u Srbiji. Na studijskom putovanju smo posjetili sljedeće lokacije: logor Staro sajmište, groblje oslobodilaca Beograda, Jevrejsko groblje, spomen-groblje boraca NOP-a, te lokaciju bivšeg logora Topovske šupe u Beogradu, kao i spomen-kompleks Sremski front kod Adaševaca.

O studijskom putovanju Beograd - Adaševci

U sklopu trodnevnog obrazovnog putovanja u organizaciji Documente studijska grupa je obišla neke od lokaliteta u Beogradu i kod Adaševaca vezane uz stradanja civilnih i vojnih žrtava u Drugom svjetskom ratu, gdje su vodiči, povjesničari Nenad Lajbenšperger, Milan Radanović i Hrvoje Klasić, govorili o povijesnom kontekstu traumatičnih događaja, kao i o konstrukciji sjećanja na te događaje od završetka Drugog svjetskog rata pa sve do danas. Spomeničko obilježavanje traumatskih događaja, komemoracijske prakse i fizičke promjene na lokalitetima (zapuštanje lokaliteta ili njihova komercijalizacija, podizanje crkava), poslužili su vodičima kao paradigmatski primjeri za praćenje uloge interpretacije Drugog svjetskog rata  u proizvodnji kolektivnog identiteta u socijalizmu, kao i za praćenje promjena do kojih je došlo u rekonstrukciji kolektivnog pamćenja nakon raspada Jugoslavije.

Obilazak je uključivao posjete trima različitim tipovima lokaliteta - grobljima, lokalitetima na kojem su bili logori i mjesta velikih bitaka - za koja su karakteristični različiti načini reprezentacije i koji su imali sasvim drugačije uloge u kreiranju naracije o Drugom svjetskom ratu.
Za razliku od mjesta logora i bitaka, groblja u spomen na žrtve rata ne nalaze se in situ, nego su uklopljena kao sastavni dio već postojećih groblja ili su sagrađena odmah pored njih.
Grupa je posjetila Groblje oslobodilaca Beograda, otvoreno 1954., gdje su sahranjeni partizanski i crvenoarmijski vojnici poginuli 1944. u borbama za oslobođenje Beograda (na groblje su prenijeti ostaci palih sovjetskih vojnika koji su nakon raskida odnosa sa SSSR-om 1948. micani sa gradskih trgova na kojima su bili pokopani). Groblje, djelo arhitekta Branka Bona, blisko je estetici socijalističkog realizma, vidljivoj u reprezentativnom ulazu s prostorom predviđenom za ceremonije i u spomeničkoj plastici, među kojima su spomenik vojniku Crvene armije Antuna Augustinčića, spomenik partizanu na vječnoj straži i reljefi sa scenama borbe Radeta Stankovića. Milan Radanović, nezavisni istraživač i suradnik na projektu „Poseta Starom sajmištu“,  govorio je detaljnije o borbi za oslobođenje Beograda, o razvoju politika sjećanja vezanih uz groblje, kao i o preimenovanju i izmještanju ulica koje su nosile nazive vezane uz oslobođenje grada.
Odmah pokraj Groblja oslobodilaca Beograda je Židovsko groblje u sklopu kojeg  Bogdan Bogdanović podiže 1952. svoj poznati spomenik Židovima Srbije stradalima tijekom rata. Dok se spomeničkom plastikom na Groblju oslobodilaca Beograda koristi narativni pristup u evociranju događaja koji se komemoriraju (reljefi koji  pričaju priču, spomenici vojnicima u konkretnim uniformama, spomen-ploče s ispisanim nazivima divizija koje su sudjelovale u bitkama) čime se eksplicira referiranje na konkretan događaj oslobođenja grada, Bogdanovićev spomenik je bliži asocijativnoj, metaforičkoj gradnji značenja. Koristeći židovske simbole  i fragmente koji dobivaju simbolično značenje (dijelovi nadgrobnih ploča sa starog židovskog groblja i kuća iz židovske četvrti) i apstraktnu formu spomenika, autor se udaljuje od naracije i od konkretnih događaja stradavanja Židova, formirajući sjećanje na razini općeg. Vodič Milan Radanović upoznao je prisutne s poviješću židovske zajednice u Beogradu i ispričao priče o životu nekih koji su tamo pokopani, nakon čega je poveo grupu preko puta na Novo groblje u čijem se sklopu nalazi se Spomen-groblje boraca NOP-a. Obilazeći groblje iz 1959., također djelo Bogdana Bogdanovića (u suradnji sa Svetislavom Ličinom), koje se sasvim približilo estetici nadrealizma, sudionici obilaska su saznali o povijesnom kontekstu NOP-a u Beogradu kroz pojedinačne priče o životu i stradanju osoba koje su na groblju pokopane.
Lokalitet Starog sajmišta, na kojemu je u razdoblju od 1941. do 1942. bio formiran židovski logor gdje je stradao velik broj žena, djece i staraca, koji su većinom bili Židovi (oko 7 000), ali i Romi (oko 60), a od 1942. do 1944. prihvatni logor za političke zatvorenike i partizane (stradalo ih je oko 10 000), po završetku rata bio je posve izbrsan iz mape kolektivnog sjećanja. Prvo obilježje sjećanja na logor postavlja se tek 1974. u obliku spomen ploče postavljene na zabačeno i jedva vidljivo mjesto, a zamijenjena je  1984. kada je na vidljivije mjesto postavljena nova spomen-ploča uz koju su se godišnje održavale komemoracije. Uz šetalište na obali Save 1995. podignuta je brončana skulptura Miodraga Popovića, vizualno odvojena od samog prostora Sajmišta,  koja sadrži natpis na kojem se nigdje ne spominje postojanje židovskog logora, kao ni sustavno provođen Holokaust nad Židovima. Nenad Lajbenšperger iz Republičkog zavoda za zaštitu spomenika kulture objasnio je kako trenutno postoji nekoliko različitih inicijativa za uređenje prostora Sajmišta, no ne postoji dogovor ni jedinstvena percepcija o tome koje bi dijelove prošlosti Sajmišta trebalo obilježiti i na koji način. Sukobljavaju se različita mišljenja i prijedlozi: neki su se zalagali za izgradnju Muzeja tolerancije koji bi se bavio širim zahvaćanjem problema ljudskih prava i suočavanja s prošlošću, predlaže se izgradnja memorijalnog i obrazovnog centra koji će se fokusirati na Holokaust i obilježavanju dosad posve zanemarivanih židovskih žrtava, a neki za otvaranje Muzeja žrtava genocida u kojem bi se naglašavalo stradavanje srpskih žrtava u NDH. Postoje također prijedlozi za rekonstrukcijom predratnog izgleda Beogradskog sajmišta kao dostignuća moderne međuratne arhitekture, ali i prijedlozi za isticanjem kreativnog aspekta povijesti sajmišta u vidu poslijeratnih umjetničkih kolonije. Uz problem preseljenja socijalno ugroženih obitelji kojima su stanovi na Sajmištu bili dodijeljeni još 1950ih, kao i problem preseljenja umjetničkih ateljea, najveća zapreka za početak radova na obilježavanju Sajmišta su nerješeni imovinski odnosi. Neki od paviljona su protupravno prodani privatnicima (usprkos tome što su od 1987. pod spomeničkom zaštitom kao kulturno dobro) te se koriste u komercijalne svrhe.
Privatizacija i iskorištavanje zemljišta u komercijalne svrhe još u većoj mjeri prijeti mjestu na kojem je bio 1941. Sabirni logor Topovske šupe u kojem su zatvarani židovski i romski muškarci koji su od tamo odvođeni na masovna strijeljanja. Za razliku od Starog sajmišta, oko kojeg su se ipak u zadnje vrijeme počele odvijati debate i inicijative vezane uz obnovu i obilježavanje, mjesto na kojem je bio logor Topovske šupe posve je prepušteno zaboravu. Postojanje logora je obilježeno samo jednom spomen-pločom postavljenom 2006. godine. Milan Radanović je spomenuo kako je zemljište na kojem je bio logor prodano privatnoj firmi koja na tome mjestu planira podignuti trgovački centar. Za potrebe izgradnje trgovačkog centra porušili bi se objekti, do sada skoro u potpunosti sačuvani, koji su bili sastavnim dijelom logora, a uređenje spomen-obilježja u okviru trgovačkog kompleksa prepušteno je vlasniku zemljišta.
 Spomen-kompleks Sremski front u Adaševcima je, kao memorijalizacija mjesta vojnog stradanja na kojem su se 1944./45. godine vodile velike bitke, bio dijelom državnih reprezentacijskih praksi i u tom smislu je pripadao službenoj naraciji o Drugom svjetskom ratu u kojem je naglašavana uloga jugoslavenske vojske u stvaranju nove socijalističke države. O tijeku proboja Srijemskog fronta i o današnjim, djelomično suprotstavljenim, gledištima povjesničara na značenje tih bitaka, govorio je Hrvoje Klasić s Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Arhitektonski kompleks (otvoren 1988.), čiji je autor Miroslav Krstonošić, razlikuje se od reprezentativnih i često monumentalnih komemorativnih komplekasa svojom uklopljenošću u  okolni krajolik što ga čini sasvim neprimjetnim iz daljine. Pri uređenju su korišteni materijali kao što su zemlja, busenje, glina, opeka koji asociraju na rovovski način bitke. Aleja časti  s ispisanim imenima vojnika,  djelomično ukopana u zemlju, oponaša stilizirane s rovove, a muzej, također ukopan u zemlju i obrastao travom, izgledom evocira bunker. Nažalost, unutar granica ove sjajno osmišljene spomeničke cjeline prije pet godina podignuta je još uvijek nedovršena crkva koja svojim izgledom i gabaritima posve narušava sklad i karakter arhitektonske koncepcije memorijala.
 Promjenu u politikama sjećanja i reinterpretaciji socijalističke prošlosti nakon raspada Jugoslavije sudionici obilska su imali priliku vidjeti i pri posjeti bivšem muzeju „25. maj“ kojem je 1996. naziv promijenjen u „Muzej istorije Jugoslavije“. Premda su predmeti iz muzejskog arhiva prvenstveno vezani uz Tita i razdoblje socijalističke Jugoslavije, odlučeno je da će se rad muzeja, kako bi bio u skladu sa svojim novim nazivom, fokusirati na čitavo razdoblje trajanja Jugoslavije, od 1918. pa sve do 1991. godine. Hrvoje Klasić je, kao član kustoskog tima, vodio kroz izložbu „Jugoslavija od početka do kraja“ koja je koncipirana kao polazište za rad na novom stalnom postavu muzeja. Izložba nije kronološki postavljena, nego je tematski podijeljena tako da su pojedini događaji izdvojeni kao paradigmatski primjer određene cjeline relevantne za analizu fenomena Jugoslavije.
U sklopu posjeta izložbi studijska je grupa prisustvovala tribini „Spomenici NOB-a: Mjesta sjećanja ili svjedoci zaborava“, na kojoj su donedavno prešućivanu temu iz perspektiva različitih disciplina sagledali  povjesničari/ke Olga Manojlović-Pintar i Nenad Lajbenšperger, arhitekt Aleksandar Ignjatović, kulturolog Vjeran Pavlaković, uz moderiranje povjesničarke Sanja Petrović-Todosijević. Tribina, kao i izložba, svjedoči o ozbiljnom znanstvenom interesu za proučavanjem tema iz nedavne prošlosti koji su u zadnjih dvadesetak godina bile posve marginalizirane ili krajnje neobjektivno reinterpretirane. Također svjedoče i o trudu da se kroz suradnju stručnjaka iz zemalja bivše države ta istraživanja približe široj javnosti na jedan objektivan način koji ne upada u zamke brendiranja socijalističke prošlosti iz nostalgične ili egzotizirajuće perspektive.

Ana Kršinić Lozica