#reshaping1989 Tranzicija Bugarske

“Mi imamo državnike koji nemaju državu, osobe koje nemaju osobnosti, političare koji nemaju politiku, trgovine u kojima se ništa ne prodaje, pisce koji ne pišu, izbore na kojima nema slobodnog izbora, sud koji je osuđen, krađu pod krinkom privilegija i privilegija koje se smatraju krađom, mi imamo utakmice za koje se rezultat zna prije početka, te zločine koji se procesuiraju prije nego što su počinjeni.”

Ovo su riječi kojima je bugarski književnik i novinar Georgi Markov opisao komunistički režim Todora Živkova u svojim esejima „Izvještaji o Bugarskoj u odsutnosti”.

Nakon što su mu knjige i drame zabranjene u Sofiji, Markov je emigrirao u London, gdje je od ranih 1970 radio za BBC i emitirao svoje eseje na radio postaji Slobodna Europa. Godine 1978. Markov je ranjen na mostu Waterloo u zločinu koji je postao poznat kao "bugarski kišobran". Dana 7. rujna, kada se obilježava rođendan komunističkog vođe Todora Živkova, nepoznati je napadač vrhom kišobrana ubo kontroverznog novinara u nogu. Četiri dana kasnije, Georgi Markov je umro od trovanja ricinom. Bugarsko tužiteljstvo zatvorilo je istragu o ubojstvu 2013. godine zaključivši da je od ubojstva prošlo previše vremena. 32 godine nakon pada komunističkog režima, eseji Georgija Markova još uvijek nisu našli svoje mjesto u bugarskim udžbenicima.

Ova priča simboličan je primjer načina na koji se Bugarska suočava s vlastitom prošlošću, posebno kada je riječ o razdoblju između 1944. i 1989. godine. Država je potvrdila svoju odanost SSSR-u ulaskom u Vijeće za uzajamnu ekonomsku pomoć (1948.) i Varšavski Pakt (1955.). Najdulje se na vlasti zadržao Todor Živkov, koji je podržavao SSSR i početkom 1960-ih čak predložio Hruščovu da se Bugarska pridruži Sovjetskom Savezu kao 16. republika.

Dan nakon pada Berlinskog zida, 10. studenog 1989., Centralni komitet Bugarske komunističke stranke izglasao je ostavku Živkova u puču koji je izazvala sama Komunistička stranka. Bivši ministar vanjskih poslova Petar Mladenov preuzeo je vlast. Demokratski prosvjedi održani mjesecima prije toga u organizaciji reformskog pokreta Ekoglasnost sa zahtjevom za čišćim zrakom u gradu Ruseu sada su bili i službeno dopušteni. U većini velikih gradova demonstranti su inzistirali na ukidanju članka 1. Ustava, koji je dao vlast Komunističkoj partiji u svim aspektima.

Mladenov je u novijoj bugarskoj povijesti ostao zapamćen po svojoj opasci "Najbolje da dođu tenkovi" koju je izgovorio tijekom demokratskog prosvjeda održanog u Sofiji 14. prosinca 1989. godine. Međutim, tenkovi nisu došli i vojska nije izašla na ulice. Nekoliko dana kasnije, Bugari su svjedočili krvavom padu Nicolaea Ceaușescua u susjednoj Rumunjskoj, ali se sličan scenarij pokazao nemogućim na domaćoj političkoj sceni, gdje je značajan broj ljudi bio iznenađen promjenom političkog vodstva.

Unatoč izostanku vojne intervencije 1989., tranzicija u Bugarskoj tijekom 1990-ih bila je puna dramatičnih događaja. Ulicama su vladali kriminalci, a procesom privatizacije dominirala je korupcija. 1996. godine bivši premijer Andrej Lukanov ubijen je usred bijela dana. Tvornice su podijeljene nekolicini odabranih za samo 1 lev. Godišnja inflacija dosegla je 310%. Devetnaest banaka je otišlo u stečaj, a ljudi su izgubili životnu ušteđevinu urušavanjem sigurnosti i reda koji im je komunizam dugo pružao. Demokracija je došla ruku pod ruku s prosječnom mjesečnom plaćom od 5 USD i čestim uličnim nemirima. Početkom 1997. godine financijska i politička kriza dovela je do masovnih prosvjeda i zauzimanja zgrade Parlamenta 10. siječnja. Zastupnici su brzo evakuirani iz parlamenta, dok su prosvjednici ulazili u zgradu i razbijali njenu unutrašnjost.

Tranzicija je imala značajan utjecaj na bugarsko društvo, a građani još uvijek nisu sigurni je li zapravo ona došla do svog kraja. Svake godine ova tema zauzima javni prostor oko 10. studenoga kada su Živkova suborci prisilili na ostavku. U međuvremenu, zločini totalitarne vlasti još uvijek nisu procesuirani, a mnogi aspekti razdoblja prije 1989. još uvijek ostaju bez ikakvog društvenog i političkog konsenzusa. Desetljećima nakon takozvanih "promjena", pitanje suočavanja s prošlošću i dalje je od sekundarnog značaja za bugarske političke elite.

Iako je Vrhovni sud 1996. godine ukinuo dio presuda tzv. Narodnog suda koje su legitimirale politička ubojstva od prosinca 1944. do travnja 1945., te presude nisu dobro razjašnjene u udžbenicima povijesti, a neke ih ni ne spominju. Godine 2019., 30 godina nakon demokratskih promjena, komunističko razdoblje je potaknulo raspravu o promjeni sadržaja udžbenika povijesti dva mjeseca prije početka školske godine. Jedna od kontroverznih tvrdnji bila je da je "Todor Živkov imao umjeren stil vladanja bez ozbiljnih represija".

Etnički Turci u Bugarskoj sigurno se ne bi složili s ovom tvrdnjom. Program asimilacije koji je Todor Živkov uveo 1984. godine usmjeren na etničko tursko stanovništvo bio je mehanizam masovne represije gdje su ljudi bili prisiljeni promijeniti svoja turska imena u slavenska. Zbog prisilne bugarizacije krajem 1980-ih, Bugarsku je napustilo oko 350.000 Turaka.

Komemoracija političkim žrtvama na otoku Belene je još jedno pitanje koje izaziva društvene napetosti. Od 1949. do 1959. Belene je bio logor za političke protivnike režima. Oko 80% ljudi poslanih u logor nikada nije službeno osuđeno ni za jedan zločin, a ukupno je u logoru bilo oko 15.000 ljudi. Državni vrh ne pokazuje nikakvog interesa za komemoracije.

Dok politički analitičari obilježavaju godinu za drugom u procesu tranzicije, neka od takozvane “djece tranzicije” već imaju svoju djecu. No, još uvijek uglavnom ne znaju za događaje iz razdoblja prije 10. studenog 1989. Rezultati sociološkog istraživanja tvrde da 94% mladih u dobi od 16 do 30 godina ne zna gotovo ništa o tom razdoblju bugarske povijesti.

Kao I u drugim slučajevima, odnos prema prošlosti u Bugarskoj ovisi o tome tko je na vlasti. To se najbolje može uočiti u povodu obljetnica kao što je 10. studenoga. Čini se da će se rasprave o povijesnom kurikulumu nastaviti voditi na političkoj razini umjesto na znanstvenoj sve dok je društvo podijeljeno. Što se tiče "djece tranzicije", za njih je Živkov samo lik iz rap pjesme koja koristi dijelove njegovog govora. Na neki način, pitanje odnosa prema prošlosti je zatvoreno prije nego što je i otvoreno.

photo: BGNES

Projekt sufinancira Europska unija kroz program „Europa za građane“.