Tijekom 1980-ih i ranih 1990-ih, Grčka je bila dobro ekonomski razvijena zemlja s velikim plaćama i društveno-političkom stabilnošću. Zahvaljujući tome i svom zemljopisnom položaju koji omogućava lak pristup susjednim zemljama kopnom i morem, Grčka je nakon 1989. godine bila među najatraktivnijim zemljama u regiji za migracije.
Pad Berlinskog zida, uz kolaps komunističkih režima i raspad Sovjetskog Saveza, donio je ogroman priljev migranata u Grčku. Taj val migracije je postao još veći kada su se u travnju 1992. grčke granice otvorile prema sjevernim Epirotima Albanije, što je dovelo do masovnog povećanja broja migranata (1993. u Grčku je došlo 150.000 Albanaca). Ekonomska i politička transformacija zemalja iza željezne zavjese dovela je također i do porasta migranata iz Bugarske i Rumunjske.
Devedesetih je u Grčku stigao i velik broj migranata iz Sovjetskog Saveza. Većina tih ljudi bili su Grci, iz Ponta. Oni su napustili svoje djedovine tijekom formiranja moderne turske države, a zatim pobjegli u regije Sovjetskog Saveza, uglavnom u središnju Aziju.
Po povratku u Grčku 1990-ih ovi su se ljudi izjasnili o svom etničkom podrijetlu kao Grci i time stekli grčko državljanstvo. Budući da nisu dobro znali grčki, nisu se mogli pronaći posao u struci u Grčkoj, iako su imali visoku razinu obrazovanja. Zbog toga su uglavnom radili kao nekvalificirani radnici u tvornicama i u poljoprivredi.
photo: lifo.gr
Projekt sufinancira Europska unija kroz program „Europa za građane“.